U Hrvatskome saboru 15. travnja 2010. godine vođena je rasprava o prijedlozima izmjena zakona o posebnome porezu na primitke od samostalne djelatnosti i ostale primitke te na plaće, mirovine i ostale primitke (poznati i kao prijedlog Vlade da se ukine «harač» od 2% na sva primanja do 6.000 kuna). U ime Kluba zastupnika HNS-a govorio je Goran Beus Richembergh. Ovdje donosimo autorizirano izlaganje zastupnika.

GORAN BEUS RICHEMBERGH:

Poštovani gospodine potpredsjedniče, predstavnici Vlade, kolegice i kolege.

Na prvi pogled Vlada donosi pred Hrvatski sabor dobru vijest. Donosi vijest da će rasteretiti najsiromašnije u našoj državi i to od davanja u visini od 480 milijuna kuna u ovoj godini.

Ali to je tako samo na prvi pogled. Da je Vlada došla sa informacijom da raste prihod države na konsolidiranim osnovama, da je došla sa informacijama o dobrim makroekonomskim kretanjima i prvim pozitivnim efektima svojih mjera i svoje ekonomske politike, onda bi ova vijest bila dobra ne samo za one koji imaju manja primanja od 6 tisuća kuna mjesečno, nego i za čitavu državu.

Ali nažalost, ovdje se radi zapravo o kupovanju naklonosti javnosti bez stvarnoga pokrića. Ovdje se radi zapravo i o priznanju Vlade da je lani u srpnju pred Hrvatski sabor došla s prijedlozima koji su nanijeli samo štetu i da je sada u poziciji da od takvih prijedloga i takve politike mora odustajati.

Jer lani u srpnju kad je uveden «harač», kad smo uveli više trošarine na mobitele, kad smo uzeli novac za naknade nezaposlenima, Vlada je obećala da će redovito izvještavati Sabor o efektima svojih antirecesijskih mjera i da će sukladno pozitivnim efektima ukidati jednu po jednu antirecesijsku mjeru kako je ona to zvala, a mi smo jasno i glasno od prvoga dana govorili da to nije skup antirecesijskih mjera već nažalost upravo suprotno, da će takve mjere izazvati poremećaje ne samo u fiskalnoj stabilnosti nego općenito na tržištu, a osobito u potrošnji građana. I upravo se to dogodilo.

Svi relevantni subjekti, od makroekonomista do predstavnika poslodavaca, predstavnika sindikata i odgovornih političara upozoravali su da uvođenje dodatnih nameta, a Vlada ne voli da se to zove «haračem», neće izazvati pozitivne nego negativne efekte. Jer takve mjere nisu sinkronizirane sa jednom općom, dobro strukturiranom, jasno ciljanom politikom protiv recesije.

I danas Vlada kuka i plače. Sinoć na TV-u ministar Kalmeta kaže da kad god se predlože neke mjere koje zapravo znače restrikcije u javnoj potrošnji da se onda svi oni na koje se to odnosi rukama i nogama bore protiv takvih promjena, odnosno protiv takvih restrikcija.

Pa naravno da će to biti tako. A što je Vlada očekivala? Godinama uljuljkivan socijalni pakt koji nije imao za cilj ekonomski rast nego kupovanje glasovanje nije mogao drugačije niti završiti, jer malo tko će se odreći onoga što mu je obećano i što mu je godinama davano.

Međutim, odrekli bismo se mi svi ponečega da je onaj tko je predlagao odricanje prvo krenuo od sebe i pokazao kako to efikasno izgleda kad onaj tko predlaže ima apsolutni uvid u situaciju i želi dati primjer svim slojevima društva kako se može boriti protiv recesije smanjenjem javne potrošnje.

Nijedno jedino ministarstvo u proteklih godinu i pol dana nije napravilo program po kojemu bi stvarno utvrdilo višak zaposlenih, zbrinulo taj tehnološki višak, unaprijedilo funkcionalnost i efikasnost svojih službi i ostvarilo određene uštede.

Premijerka Kosor kaže da je zahvaljujući Vladinoj politici samo u sektoru javnih poduzeća ušteđeno milijardu i pol kuna. Od čega? Od planova naravno, planovi su srezani. Komotni proračuni su srezani, ali nije srezana razina potrošnje u odnosu na 2008. godinu.

I drugo, što znači milijardu i pol kuna u situaciji kad nam svakodnevne afere pokazuju i to malobrojne afere, jer ovo što je do sada zavaljano u javnosti to je tek kap u moru, da se štete u pojedinim aferama penju i do 400 milijuna kuna. Što znači ušteda od milijardu i pol kada samo u jednom poduzeću u kojemu država ima svoj suvlasnički udio štete se penju na nekoliko stotina milijuna zbog lošeg gospodarenja. Ne znači ništa.

U međuvremenu Vlada je stalno obećavala da će izaći sa konzistentnim paketom antirecesijskih mjera. Ako se sjećate, u 11. mjesecu prošle godine obećala je i poslodavcima da čim prođu predsjednički izbori u siječnju, dakle čim se stvore uvjeti da nepopularne mjere neće utjecati na popularnost nekih političara koji su se natjecali u predsjedničkoj utrci, kreće u implementaciju mjera koji neće svima biti po volji, ali će dugoročno donijeti fiskalnu stabilnost, rezanje troškova i zamah gospodarstvu.

Koji je to danas datum? U kojem smo mi to mjesecu? Što smo mi to vidjeli od Vladine «odlučne politike» u proteklih pet mjeseci? Jedno veliko ništa. Vidjeli smo jedan demagoški pokušaj da se kroz tzv. varijante a, b i c hrvatsko gospodarstvo optereti novim kreditima i to je proglašeno vrhunaravnom sjajnom mjerom koja će konačno omogućiti da gotovi novac uđe u hrvatsko gospodarstvo.

Koji je rezultat te politike? Ne treba ponavljati što smo čuli neki dan iz Opatije od guvernera Rohatinskog. Spuštanje obveznih rezervi neće se nastaviti; 10 milijardi kuna gotovine plasirane u gospodarstvo neće se ostvariti ove godine. A zašto? Jasno i glasno je rečeno, zbog toga što do sada plasirana sredstva u iznosu od manje od 3 milijarde kuna nisu završila tamo gdje su trebala završiti, a to znači u onom dijelu realnoga sektora koji je proizvođački, koji je prerađivački, koji generira novu vrijednost i koji spašava radna mjesta. Nego su ta sredstva uglavnom otišla za refinanciranje dugova i u javni sektor. Uz takve garancije središnja banka više neće servisirati tu politiku.

I mi moramo biti svjesni toga da Vlada nema snage uhvatiti se u koštac sa najvažnijim pitanjima i ove godine osigurati radikalne rezove. Potpuno je očekivano da Vlada koja svoju politiku temelji na stranačkim interesima u godini prije izbora neće ići u nikakve radikalne promjene. Ali onda treba jasno i glasno reći da ta stranka ovoga časa nema na srcu spašavanje hrvatskoga gospodarstva nego spašavanje svoga političkoga rejtinga. A da li je to državničko postupanje procijenit će sami birači.

Ali je činjenica da je unutrašnja nelikvidnost u međuvremenu narasla na 28 milijardi kuna, od čega država generira dobar dio toga iznosa. Država bježi ko vrag od tamjana od samoga spomena multilateralnih kompenzacija jer ona sama u tome iznosu duguje jako mnogo, kao što duguju i njoj, ali ona ne želi ući u procese prebijanja tih dugova kao što je napravljeno 2001. godine, odnosno 2000. na 2001. kada je samo tom mjerom anulirana 1/3 ukupnoga unutrašnjega duga. Država je jedan od najvećih dužnika. U ovih 28 milijardi kuna vidi se zapravo nesposobnost hrvatskoga gospodarstva da se uhvati u koštac s krizom zbog činjenice da država ne plaća svoje obveze.

5 milijardi gotova novca vraćenih od strane države (po indeksu 1 naprama 3 koji funkcionira uvijek u unutrašnjoj nelikvidnosti kad u tome sudjeluje država) generiralo bi 15 milijardi povrata dugova i oslobađanja novoga kapitala za ekonomski razvoj. Država to ne čini. Ona nudi poduzećima da se dodatno zadužuju. I ne samo to, onda se i ona dodatno zadužuje, a nama se mjesecima govori da svaka nova tranša od 500 milijuna eura kredita državi zapravo «ne znači nikakvo novo zaduživanje jer se radi o refinanciranju duga». Ali nitko iz Vlade neće reći istinu da samo kamatna razlika, samo kad bismo to uzeli u obzir je puno nepovoljnija danas nego prije, jer kredite koje smo uzimali po 3% danas refinanciramo kreditima od 5 i pol, 6 ili 7%. To je istina koju ministar financija zamagljuje, i to netko mora platiti.

Mi imamo situaciju da ne postoji dobra komunikacija, čak štoviše da u ovoj krizi kakva jest koja zahtijeva apsolutno otvorene sve komunikacijske kanale između središnje banke, Ministarstva financija, ali jednako tako i ekonomskih savjetnika koji opslužuju Vladu, dakle u toj situaciju mi te komunikacijske kanale nemamo otvorene. Štoviše, ključni ljudi hrvatske ekonomske politike međusobno uopće ne razgovaraju niti surađuju.

Jedna od najvažnijih ekonomskih savjetnica Vlade Republike Hrvatske kaže da Vlada nema niti snage niti političke volje za bilo kakve promjene.

Guverner središnje banke kaže: «Vlada nije sposobna provoditi antirecesijsku politiku i mi u tome nećemo više sudjelovati spuštanjem razine opće pričuve».

Zar to nije dovoljno da se upitamo tko i kako vodi gospodarstvo u Vladi i zašto ministar gospodarstva sve manje i manje govori na sjednicama Vlade. Uostalom, gdje je on uopće? Da nije medija ne bismo ni znali da je jučer bio u Bugarskoj. Kad ste vidjeli zadnji put ministra gospodarstva ovdje u Saboru?

Tko radi mora obavijestiti ovu javnost što radi, kako radi i kako funkcioniraju resori u Vladi i na koji način ministar gospodarstva komunicira sa potpredsjednikom Vlade i ministrom financija, odnosno prvim čovjekom gospodarstva u Vladi.

U ovoj situaciji, u travnju 2010. godine treba jasno i glasno reći hrvatskoj javnosti: sa ovakvom politikom Vlade nema nikakve šanse za poboljšanje gospodarskoga stanja u 2010. godini, a nažalost zbog prirode političkih procesa to se neće moći dogoditi niti u 2011. godini. Jer tko god došao u poziciju da vodi Hrvatsku sljedeće godine na sljedećim izborima i da dođe sa konkretnim gotovim programom kojega će istoga časa početi realizirati, prvi efekti će se vidjeti za 3 do 6 mjeseci. To treba reći javnosti.

Pogledajte kako se odnosimo prema onima za koje tvrdimo da nas jedini mogu izvući iz krize. Malo i srednje gospodarstvo ove godine iz proračuna dobit će nešto više od 300 milijuna kuna, od čega više od stotinu milijuna kuna ide na reprogram dugova, odnosno subvencioniranje kamata.

S druge strane je turizam. Svi govorimo o tome da će nas turistička sezona spasiti, a onda nam dolaze s informacijom da, na žalost, ove godine idemo u tzv. last minute grupu, što znači da ćemo prihode ostvariti, prvo - tek u 7. mjesecu, (dakle nema avansnog plaćanja) i drugo - da ćemo svoj proizvod morati prodavati po 15 do 20% jeftinijim cijenama nego što su sada oglašene u svim turističkim katalozima.

Onaj tko ne zna što je last minute neka ode u prvu agenciju pa neka vidi kako se prodaju i pod kojim uvjetima tzv. last minute programi. A mi se sada na to oslanjamo. Ako Vlada nije svjesna što se i kako događa, vrijeme je da kaže «mi to ne znamo, mi to ne možemo i mi odlazimo», a neka narod odluči tko će voditi ovu zemlju.

Hrvatska narodna stranka ne podržava ovakvu politiku Vlade, smatra da Vlada nije sposobna voditi Republiku Hrvatsku i traži od Vlade da podnese javno svoj teret odgovornosti.

Hvala lijepa.

PRIJEDLOG ODLUKE O PROGLAŠENJU "DANA SJEĆANJA NA ZATOČENIKE NEPRIJATELJSKIH LOGORA TIJEKOM DOMOVINSKOG RATA"

Rasprava u Hrvatskome saboru vođena je 26. ožujka 2010. godine a u ime Kluba zastupnika HNS-a govorio je zastupnik Goran Beus Richembergh. Ovdje donosimo autorizirano izlaganje zastupnika.

GORAN BEUS RICHEMBERGH:

Poštovani gospodine predsjedniče, predstavniče predlagatelja, poštovane kolegice i kolege.

Pred nama je na oko tek jedan formalan prijedlog koji bi, što se barem ovoga Doma tiče, trebao ispuniti jednu zadaću kako bismo se mogli i kao zemlja i kao narod, i kao zastupnici u Hrvatskom saboru barem simbolično odužiti svima koji su prošli pakao logora i na taj način zadužili domovinu.

Međutim, bio bih nesretan osobno kad bi samo na tome ostalo jer bi to bila forma čijim bismo ispunjenjem zapravo doveli ovu temu i ovo pitanje u rang nekih tehničkih odluka.

Ima neko prokletstvo na našim prostorima, na prostorima u kojima smo živjeli u raznim državnim zajednicama zadnjih barem 70 ili 80 godina gdje je svaki konflikt nosio sa sobom jedno nevjerojatno zločinstvo, zločinstvo sabiranja i zatočivanja ljudi kojima ne samo da je oduzimano pravo da budu osobe, kojima je ne samo oduzimana sloboda nego nerijetko sve što imaju uključujući i život.

Dolazim iz nacionalne manjine koja je zbog počinjenih zločinstava tijekom Drugog svjetskog rata platila kolektivnu cijenu, cijenu kolektivne krivice, između ostaloga i tako što je na području bivše Jugoslavije bilo osnovano više od 70 sabirnih, radnih i drugih koncentracijskih logora za pripadnike njemačke nacionalne manjine. O tome se dugo šutjelo, to se drugo prešućivalo jer bio je to standard nametnut od politike, bila je to zadaća tadašnje historiografije jer se znalo da prešućivanje sudbine nekih naroda ili etničkih skupina jeste zapravo najgori i najteži udarac njihovom postojanju.

Dolazeći iz nacionalne manjine čijih je više od stotinu tisuća članova, pripadnika prošlo pakao koncentracijskih logora od 1944. do 1948. godine, držim da se s punim pravom mogu zgroziti nad tom bolesnom navadom na Balkanu da se baš svaki konflikt garnira tim najgorim zločinstvom, tim neljudskim postupkom prema ratnome zarobljeniku, prema civilu, prema djetetu, prema onome tko je na neprijateljskoj strani, od Kerestinca i Jasenovca pa do naših dana. I žao mi je što nitko nije ostao čistih ruku. Žao mi je što ni mi nismo u tome ostali čistih ruku.

Međutim, valja reći da je to zlo, koje je tijekom Domovinskoga rata osnovalo šezdesetak raznih sabirnih koncentracijskih logora za uglavnom nesrbe ali i mnoge Srbe koji nisu htjeli pristati na Miloševićev koncept velike Srbije pod svaku cijenu pa i pod cijenu rata i ubijanja svih onih drugih koji tako ne misle, da to jest zločinstvo koje se ne smije zaboraviti nikada.

Sjećam se kao jučer kad su se moji prijatelji, sretni što su živi ostali, vraćali iz Stajićeva. Bio je to logor, jedan od zloglasnih logora na teritoriju Vojvodine koji su srpske vojne i paravojne vlasti pod patronatom politike osnovale da bi zatočile, ponizile i ubile ako treba sve one koje su u Vukovaru pohvatali kao životinje i odveli u zatočeništvo.

«Glavu dolje, ruke na leđa!» Bila je to monstruozna rečenica koju su slušali zatočenici svaki dan, živeći u neljudskim uvjetima na bivšoj stočnoj farmi bez vrata i prozora na golome betonu, sabijeni kao stoka. Odvođeni na likvidacije, ponižavani na najgore moguće načine, prokazivani, objeđivani, tučeni.

Vukovar je nažalost regrutirao najviše zatočenika tih logora u Vojvodini. Velika je to rana i Vukovaru i cijeloj istočnoj Slavoniji i čitavome Podunavlju iz kojega su ljudi kao stoka odvedeni bez ikakvih prava, mnogi bez ikakve osnovane niti neosnovane ili dokazane krivnje i odvedeni u nepoznato od kojih se mnogi nisu ni vratili.

Takva je bila i Manjača, takva je bila i Glina, takav je bio i Knin. Koliko je njih do smrti pretučeno, koliko ih je tek u razmjenama kući vraćeno, koliko ih li je zbog toga u cvijetu mladosti izgubilo razum, oduzelo sebi život, koliko li ih je ostalo zauvijek potrošeno; ubijeni iznutra, zadobili su za vazda rane i na duši i na tijelu.

Neki od njih nisu mogli izdržati, sami su sebi oduzimali živote. Neki od njih su zbog posttraumatskoga sindroma i ne htijući, na žalost, zagorčali život i sebi i svojim obiteljima i onima koji su ih voljeli i okruživali, sve zato jer su prošli pakao, jer su prošli torture i najgore neljudske tretmane.

Bio je to rat u kojemu se, nažalost, nije poštivalo međunarodno ratno pravo, rat u kojemu je zarobljenik tretiran ne kao čovjek i osoba nego kao netko koga treba uništiti.

Oni koji su preživjeli kažu danas da su zadovoljni opsegom prava koje su stekli, koja su im priznata. Nisu sretni što još uvijek politika odbija omogućiti im da stave spomen obilježja tamo gdje su stradali. Ni njima nije lako a najgore je onima koji su svoje najbliže izgubili u tim logorima.

Ali nije to zlo nažalost bilo samo tamo, s druge strane. Mi se moramo danas sjetiti i Dretelja i Lore, naših rana, naše sramote. I Gojka Bulovića i svih Gojka Bulovića koji samo zato što su neki bili na njih ljubomorni, kivni, zli, izgubiše živote od ruke «naših momaka».

No nema kolektivne krivice, to su Nijemci naučili jako dobro, to su i Hrvati učili i naučili jako dobro. Nema kolektivne krivice ni kod Srba ni kod nikoga drugoga. Svaki zločinac ima ime i prezime i dok je živ, dok se za njega znade valja ga goniti i u tome ne treba posustati. I proces pomirenja ne može i ne smije obuhvatiti zaborav onih koji su krivi za smrt i ratne zločine, radilo se o ovim ili onim, našim ili drugim žrtvama.

U ime Kluba Hrvatske narodne stranke, naravno, podržat ćemo ovaj prijedlog, jer želimo da se komemorira žrtva svih onih koji su prošli kroz logore, ali ovdje želimo reći da nije dobro govoriti o «neprijateljskim logorima» jer ne postoje «prijateljski logori». Ovdje se radi o potrebi komemoriranja svih zatočenika svih koncentracijskih logora.

Kao što komemoriramo svaku žrtvu, svakoga onoga tko je u ime domovine Hrvatske morao proći torturu Mitrovice, Stajićeva, Manjače, Gline, Gvozda, Knina, moramo staviti ruku na srce i reći: naša sućut i svima drugima koji su prošli kroz logore koje su vodili pripadnici naše vojske, koje su vodili pripadnici Hrvatskoga vijeća obrane i zbog kojih smo se osramotili do neba. Bogdo da ih nikad bilo nije.

Moramo biti svjesni da naš prioritet mora ići prema svima koji su bezdušno, neljudski poniženi, uhićeni, sabrani, zatočeni, mučeni, ubijani Tek neki od njih nasreću preživješe i vratiše se kući.

Još jednom ću ponoviti: nema «prijateljskih» logora, nijedan nije bio takav. Svi su logori neprijateljski prema čovječnosti, prema čovjeku, prema njegovu dostojanstvu. Svako zatočenje koje nije popraćeno sudskim postupkom u kojemu će se dokazati krivica jeste zatočenje protiv slobode čovjeka, protiv njegova dostojanstva i zato mi ne činimo razliku.

Sjetimo se onih koji su nam najbliži, za koje najviše i najbolje znademo, ali ne zaboravimo ni ostale.

Hvala lijepo.

SPRIJEČIMO UNIŠTAVANJE DRVENE GRADITELJSKE BAŠTINE

 
U Hrvatskom saboru je 23. lipnja u prvome čitanju raspravljan prijedlog Zakona o preradi i uporabi drva i proizvoda od drva. Saborski zastupnik našega kraja Goran Beus Richembergh (HNS) u svojoj je raspravi ukazao na nekoliko problema u gospodarenju šumskim bogatstvom i zaštiti drvene graditeljske baštine. Ovdje donosimo autorizirane izvatke iz njegove rasprave.

Pred nama je prijedlog Zakona o preradi i uporabi drva i proizvoda od drva. Radi se o novome propisu u našemu zakonodavstvu. Takav zakon, naime, do sada nismo imali i očito je potreban kako bi se normativno uredila ova djelatnost u kojoj Hrvatska ima značajne komparativne prednosti. Prije svega velike površine pod šumom. Prema službenim podacima ta djelatnost bilježi i značajne izvozne rezultate. Zakon je potreban da bi se uveo i red na tržištu. (…)

Pitanje gospodarenja šumskim bogatstvom pitanje je od osobita značenja jer se radi o prirodnome resursu čija eksploatacija, odnosno gospodarenje, jest važan element novoga poimanja nacionalnoga suvereniteta. Ako mi u Hrvatskoj ne budemo gospodarili vlastitim šumskim bogatstvom jednako tako kao i drugim prirodnim resursima kao što su voda, more, priobalje, izvori energije i slično nego nam time bude gospodario netko  drugi, teško da ćemo moći govoriti o onim sadržajima suvereniteta koji postaju važni nakon što se iscrpi nacionalno-romantičarska priča o starim oblicima i simbolima suvereniteta iz 19. i 20. stoljeća.

Na žalost, kod nas je gospodarenje šumskim bogatstvom usklađeno prije svega s komercijalnim interesima izvoznika i drvoprerađivača. Nerijetko se pojavljuju i informacije da je to sektor u kojemu ima i mnogo korupcije.

Iznijet ću nekoliko primjera iz kojih je vidljivo da bi bilo vrlo važno ozbiljno povesti računa o tzv. gospodarskoj osnovi Hrvatskih šuma. Danas se kod nas, naime, događa velika devastacija šumske mase koja se provodi kroz tzv. gospodarsku osnovu. Nikada ranije u povijesti Hrvatske, osim kod krčenja šuma i isušivanja močvara u Slavoniji nakon doseljavanja kolonista u 17. i 18. stoljeću, šume se nisu sjekle „pod kosu“. Tako, naime, narod naziva sječu kod koje se čitave plohe od nekoliko hektara posijeku odjednom, bez osiguranja postupne ali stalne obnove šumskoga fonda. Gospodarska osnova je uvijek i svugdje podrazumijevala postupno i kriterijima struke fundirano čišćenje šume, odnosno sječu i izvlačenje drvne mase uz stalno obnavljanje, odnosno sadnju nove šume. Na žalost, danas, recimo u prstenu oko Zagreba, možete zorno vidjeti kako to izgleda u praksi ako odete u Turopolje.

Šiljakovačka i Mraclinska dubrava su velike šume koje na svojim obodima imaju šumske površine, ali kad zađete dublje u šumu naići ćete na potpuno posječene i ogoljene plohe koje izgledaju kao mjesečeva kora. Te se površine navodno pošumljavaju. Ali kako? Na potpuno posječenu površinu od nekoliko hektara sade se sadnice koje godinama guši šikara i kojima trebaju desetljeća i desetljeća da ponovno izraste drvo one veličine koje je tamo ranije raslo

Jednako tako, ono što je napravljeno u devastaciji Turopoljskoga luga ravno je ekocidu. Posječene su ogromne površine te šume, opet „pod kosu“. Naime, Turopoljski lug je zaštićeni prostor u kojemu raste hrast lužnjak i u njoj stoljećima obitava zaštićena životinjska vrsta – turopoljska svinja. Ona ne može opstati bez žirovanja. Uništavanjem šume i zabranama žirovanja nanosi se golema šteta eko-sustavu.

Kolega Boro Grubišić je u svojoj raspravi o proizvodima sa zaštićenim obilježjima spomenuo da je Hrvatska jedna od rijetkih zemalja u svijetu u kojoj se svinje napasaju u hrastovim šumama. Kako stvari stoje i to će vrlo kratko trajati.

I da napomenem još jednu stvar. Nemojmo zaboraviti da zemljišne zajednice u Republici Hrvatskoj potražuju oko 450 tisuća jutara šumskoga zemljišta. Upravo su njihovi ovlaštenici ti koji s bolom i gorčinom promatraju kako se gospodari, odnosno kako se eksploatira i uništava ono što su njihovi preci desetljećima i stoljećima stvarali i to marom dobroga gospodara i zahvaljujući čemu su mnogi hrvatski krajevi podigli razinu svoje gospodarske uspješnosti i socijalnu solidarnosti. Podsjećam, ta im je imovina oduzeta 1947. godine bez ikakvoga prava na naknadu. U Sloveniji im je imovina vraćena, a Hrvatska nema sluha za taj problem.

(…)

Iskoristio bih ovu priliku upozoriti na još jedan problem, čije rješenje, na žalost, ne mogu iščitati iz ovakvog prijedloga zakona. On, naime, ne spada niti u preradu niti u uporabu nego na neki način u oporabu drveta. O čemu se radi?

Poznato je da je kontinentalni dio Republike Hrvatske, ambijentalno gledano, izrazito bogat drvenom arhitekturom. Područje Korduna, Banije, Posavine, Turopolja, Prigorja pa i Zagorja područje je na kojemu postoje tisuće drvenih objekata, od kojih su neki vrhunske umjetničke i povijesne vrijednosti pa su tako i zaštićeni, poput nekih kurija, crkava i kapela. Spomenut ću tek najblistavije primjere iz Turopolja poput kurije Modić-Bedeković u Donjoj Lomnici i crkvu Sv. Barbare u Velikoj Mlaki.

Tek manji dio tih objekata zaštićen je pojedinačno. Dio njih zaštićen je ambijentalno, poput onih u europskome selu roda u Čigoču. Međutim, postoji veliki broj drvenih objekata koji spadaju u kulturno-povijesnu baštinu hrvatskoga naroda i Republike Hrvatske, koji nemaju pojedinačnu razinu zaštite i na djelu je jedna nevjerojatna devastacija toga kulturnoga blaga. Radi se uglavnom o objektima od hrastovine za koju je poznato da je kao građevinski materijal izrazito postojan. Tako u etno-selu Kravaščica u nastajanju, na tromeđi Velike Gorice, Pisarovine i Pokupskoga, možete vidjeti jedan štagalj na kojemu su oblice hrastovine stare pet stoljeća, a na jednoj od njih je još uvijek uščuvana kora. Na području Velike Gorice, točnije na Cerovskome Vrhu, imamo ako ne najstariju onda svakako jednu od najstarijih drvenih kuća u Hrvatskoj koja uopće nije registrirana niti zaštićena kao kulturno-povijesni spomenik, a vjerovali ili ne potječe još iz vremena prije bitke Hrvata i Turaka kod Siska.

Što se zapravo događa? U selima ovoga dijela Hrvatske veliki je broj staračkih i jednočlanih domaćinstava. Radi se dakle o starijim, neukim ljudima slaboga materijalnoga statusa koji ne mogu brinuti o održavanju drvenih objekata ali koji nisu niti svjesni njihove vrijednosti. Organizirane bande hodočaste sa specijalnim vozilima, s kranom na kojega je pričvršćena pila, s nekoliko „radnika“. Oni bakama i djedovima nude sitne novce za štagalj, štalu, kuću ili klijet. Za nikakve novce se domognu nečega što ima vrhunsku vrijednost i u roku od par sati čitav objekt prepile na grede ili „planjke“, katkad tek širine od dva metra, i u roku od par sati ta „građa“ utovarena na kamion nestaje u nepoznatom pravcu. Postoje indicije da veći dio te drvene „građe“ već istoga dana ili sutra završava na izvoznome gatu riječke luke. Vjerovali ili ne, ta je „građa“, dakle hrastovo drvo staro sto, dvjesto ili tristo godina, nevjerojatno cijenjeni građevni i dekorativni element ni manje ni više nego u Egiptu, Italiji i još nekim drugim zemljama. Po Sjevernoj Italiji se grade artificijelne vile rustice hrvatskim građevnim materijalom, kojega se podvodi pod najobičniju građevnu masu. A ona to nije. Time se devastira naše kulturno blago. Koristi se činjenica da kod nas nema propisa kojim bi se regulirala oporaba takvih građevnih elemenata. Podsjećam, ne tako davno na granici Hrvatske i Slovenije uzapćen je šleper u kojemu je bila čitava turopoljska kuća vrhunske vrijednosti. To je tek jedan jedini šleper s kućom kojega su zaplijenile naše vlasti, a mi, odnosno Uprava za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture, bilježimo nestanak desetina i stotina drvenih kuća godišnje s područja središnje Hrvatske.

Na lanjskome Međunarodnome sajmu namještaja i opreme u Zagrebu osobno sam, raspitujući se kako je nastao namještaj kojega je nudio jedan od izlagača, doznao da se zapravo radi o starim turopoljskim hrastovim drvenim kućama  koje se pretvaraju u rustikalni, kvaziseoski namještaj. Među onima koji to kupuju očito su i mnogi skorojevići koji će već sutra odlučiti da im takav rustikalni, „seljački“ namještaj više ne treba u njihovim vikendicama pa će ga sagorjeti ili baciti na smeće, bacajući i uništavajući zapravo dio naše povijesti.

Molim vas da, ako ikako možete, razmislite je li i ovaj problem moguće obuhvatiti predloženim zakonom kako bi se uvelo reda i iskorijenio ovaj banditizam koji razara samo srce hrvatske drvene tradicijske arhitekture i kulturne baštine.

Siguran sam da je svatko od nas sretan kad vidi dobro zaštićene i obnovljene stare drvene kuće, jer svaka od njih ima svoju „dušu“, svoju priču, svoj „povijesni talog“; da smo sretni što ih imamo i da smo svjesni potrebe da ih čuvamo. (…)

Ako je to već tako, združimo snage i s razine ministarstava, županija i lokalne samouprave da se taj oblik graditeljske baštine zaštiti, spriječimo zlouporabu i rušenje tih kuća, spriječimo njihovo pretvaranje u ogrjev i jeftini građevinski materijal koji će se preprodavati skorojevićima kod nas ili u inozemstvu.