Zloćudna partijnost u politici

Navika je, skoro pa neki znak finoće, ružno govoriti o politici. Govori se tako beskrupulozno čak i u nazočnosti osoba koje se profesionalno bave politikom, koje za politički posao dobivaju plaću. Kao da to njih ne bi trebalo vrijeđati. Pri takvom se govoru kao isključuju nazočni, njih se kao izuzima iz političkog korpusa. Izgleda ponekad kao da je politika neki apstraktni subjekt koji odlučuje, koji je pokvaren, lažljiv, nevjerodostojan, prevrtljiv, lukavo bezočan i besraman, koji je javno blebetalo iza čijih riječi ne stoji ništa do osobnog vlastohleplja, gramzivosti i častohleplja.

Sve što postoji ima svoje uvjete i razloge nastanka, postojanja i trajanja. Tako stoji i s politikom i u politici. Otkuda naznačeni prezir spram politike? Najopćenitije rečeno politika je znanje i djelovanje o poslovima zajednice. Tako je nastala i riječ. Naime ona označuje zajedničko uređeno življenje više obitelji. Razlika je bitna. Obitelj održava neupitna urođena ljubav te biološka i odgojna skrb. Bespogovorna je zadaća odraslih kućanstvu (oikos = oikonomia) priskrbiti sredstva za zadovoljavanje svakodnevnih životnih potreba. Ta su sredstva proizvodi drugih ljudi, društvenog rada i do njih nije uvijek lako doći. Unutrašnji su odnosi dijelom dogovorni (s odraslima) a dijelom bespogovorni (s djecom).
U političkom su djelovanju obitelji, kao i osobe stasale za javno djelovanje, načelno ravnopravni i nitko nikome nema pravo bez javnog pristanka zapovijedati niti je itko dužan bespogovorno za ikoga skrbiti. Zbog toga je uvjet politike dijalog, razgovor načelno ravnopravnih o zajedničkim poslovima. Nazivamo to parlamentarizmom. U to spada i pravo javnog iznošenja stavova o javnim poslovima.

Kako razgovor o tome što nam je poduzeti i raditi s ciljem zajedničkog dobra može potrajati sve dok kuća ne izgori nužno je ustanoviti načine donošenja odluka. Odgovor je jednostavan, odluke treba donositi jedan, manjina ili svi. U boljoj varijanti: najbolji pojedinac, najbolji neki ili svi odlučivanju dorasli. U tom smislu su misaono i praktički iskušani različiti politički sustavi. Na svakom je političkom narodu da si izabere. Budući je to politička (zajednička) dužnost  narod ne može biti nevin pa čak i ako odluči biti političko «stado».
Politički je narod onaj koji ima svijest i potrebu samostalno (suvereno, autonomno) odlučivati o sustavu svoje organiziranosti, o načinu izbora i postavljanja osoba za vođenje poslova od zajedničkog interesa te prikupljanju sredstava za njihovo obavljanje. O tome ljudi mogu imati različita, suprotstavljena i uzajamno srodna stajališta. Srodni se udružuju – to je osnova nastanka političkih stranaka - i za svoja stajališta javno iznose svoje razloge. Predlažu i svoje kandidate za obavljanje javnih poslova. Ako njihova stajališta (nevažno da li prava ili kriva, pametna ili glupa) i njihovi kandidati (nevažno da li dobri ili loši, pošteni ili nepošteni) dobiju propisanu javnu potporu ustanovljuju se javno usmjeravajuće ideje i javno upravljajuće osobe. Moć izabranih je u njihovu pravu i dužnosti da upravljaju raspolaganjem odobrenih i prikupljenih zajedničkih (javnih) sredstava. 

Sve javne poslove obavljaju živi potrebiti ljudi. Uglavnom su to obiteljski ljudi,  dužni skrbiti za zadovoljavanje potreba svoje obitelji. Ne postoji način nedvoumnog utvrđivanja pravednog odnosa između nečijeg radnog doprinosa zajedničkom dobru i količine dobara (roba) u vidu plaće koje zaposlenik – i ovaj naš u javnoj službi - treba primiti. Uvijek je to procjena. Osobe u političkoj stranci koja ima udjela u političkoj vlasti maju prigodu «procijeniti» svoj doprinos javnom dobru u korist svog obiteljskog dobra. Može se desiti da je javnim propisima ograničen raspon takovih «procjena». Tada se uz privolu, a ni direktna pomoć nije naodmet, moćnih i najmoćnijih pribjegava nepropisnim postupcima. To su na različitim razinama razvijeni sustavi rodbinskih, prijateljskih i poslovnih pogodovanja. Ako igdje onda ovdje sigurno ne manjka kreativnosti. Bitna je u ovome povjerljivost, tajnost. Privatni interes voli mrak, javni potrebuje svjetlo!

Problem je u tome što je skrbiti za obitelj vrlina, što je prijatelju biti od pomoći lijep osjećaj i zalog za našu buduću sigurnost, što načelno poslovnom uspjehu rado dajemo svoj prinos. (Od ostajnkov z bogatoga stola se fajn sirotine more najesti!) Sve nam je to blizu, blisko, ljudski. Javno dobro nam je apstrakcija, duši daleko, srcu pogotovo. Pa nećemo, na primjer, zbog toga što svakodnevno od gladi umire oko 100 000 djece mi danas manje ručati!
Osim toga kad vidimo koliko drugi bezočno grabe ne čini nam se da smo u svojoj pravednoj obiteljskoj skrbi previše pretjerali. (Sjećam se kako mi je 1989. govorio dobar poznanik: Zdravko, razmi, djeca vole banane!) Pa neka na nas baci kamen prvi bezgrešnik! U svakom slučaju, beskonačni su putevi grijeha (a on je mišlju, riječju, djelom i propustom!) i utjehe.

Po pojmu je politika primijenjena filozofija. Zašto je onda najveći filozof Platon odbijao nagovore da se uključi u aktivnu politiku? Pa zato što je uvidio da narod prije svega teži «u se, na se i poda se», a politički su prijatelji skloni od političke udruge napraviti političku obitelj. Po toj je logici nastala i nastaju političke mafije.

Za ozbiljno i javnom dobru odgovarajuće bavljenje politikom zahtijeva se politički razbor. To je jedna od prevedenica grčkog logosa. Razbor je sposobnost ono opće, ideje, konkretizirati u praksu. Grčki idiotes znači osobu koja je slijepa za ono opće i zajedničko, za ideje. Središnja ideja politike je pravednost: dati svakome što mu pristoji i ne miješati se u tuđe poslove. Ljudi se ne rađaju s gotovim idejama. Odgojem i promišljenim dugotrajnim obrazovanjem one se u ljudima probuđuju a onda su im svjetilje pri odabiru putova neizvjesnog življenja. One su osnova dosljednosti i čvrstine karaktera, mjera za rad i trpnju u korist zajedničkog dobra. Neposredno ih doživljavamo u javnim dijalozima. Zbog toga je nemoguća dobra politika u društvu zanemarene opće obrazovanosti i neosjetljivosti za javnu beskarakternost. Za to nam je otvoreno polje čitavog nam života.

Svaka vlast kvari, apsolutna apsolutno – rekao je lord Acton. No bez vlasti je anarhija, bezvlađe i nered, nesigurnost i strah. Takovo je stanje nepogodno za odrastanje čovjeka. A čovjeku je čitav život prostor odrastanja. Kao i umiranja. Čovjeku nije dano da jednom odlukom zamijeni obvezu svakodnevnog odlučivanja. Niti itko može i smije trajno odlučivati za druge i o drugima. Zato nam je politika sudbina, neizbježna, a na nama je odlučiti kakva će biti. Zbog svega toga je političko grupiranje u političke stranke neophodno. One obavljaju posao formuliranja ideja za konkretno upravljanje zajednicom, odgajaju i predlažu osobe za obavljanje zajedničkih poslova. Pretjerana vjera u svoje ideje i predvodnike vode u jednostranost, u partijnost. Ona navodi na sumnjičavost prema različitim kao da su oni izgubili svaki razbor. Slijedi isključivost, sektašenje. I tad se nalazimo u političkom ratu bez poštivanja političkih pravila i etičkih načela.

U političkom ratu pogibaju suprotnici a stradavaju nevini nemoćnici. Nema istinske pobjede a još manje zajedničkog dobra. U sebi i sa srodnima nam je tome se suprotstaviti.
 

Kulturna politika i kulturni identitet

Turopolje kao tradicijski zavičajni prostor i Grad Velika Gorica kao današnja administrativna jedinica  „polje“ su aktivnog kulturnog življenja po dosezima vrlo bliskoga onome u Gradu Zagrebu a ipak osebujnoga po svojemu kulturnom identitetu.

Zbog svoga prostornog položaja u Zagrebačkoj županiji, Velika Gorica ima potencijal naglo rastućeg centra kako u privrednom tako i u području kulture.

Rezultat te kvalitete osjeća se zadnje četiri godine kroz preuzimanje vodeće uloge u Županiji u promicanju ruralno-tradicijske i urbano-moderne kulture.

HNS kao član vladajuće koalicije u tom periodu u Velikoj Gorici je bio aktivni promidžbenik visokih kriterija u kulturi življenja svoga grada i gravitirajućih općina te je širio pozitivno kulturno ozračje u Zagrebačkoj županiji.

To se očituje kroz kulturno prožimanje i razvijanje bliskosti došljačkog i sjedilačkog stanovništva u prostoru Turopolja. Jednako tako i u pokretanju vlastitoga kazališta u kojemu gostuju najrelevantnija imena hrvatskoga i srednjeeuropskoga teatra te niza novih kulturnih manifestacija poput Lucijinih dana, Velikogoričkoga brass festivala, Festivala urbane kulture, Rock festivala Rakarje Indoor Fest, osnaživanju djelatnosti Gradske knjižnice te aktivnoj potpori oživljavanju kulturne scene mladih.

Prethodno rečenim se ujedno pokazuje osnovna odlika HNS-ovog programa djelovanja u kulturi u narednom razdoblju. Osluškujući izvorne potrebe svojih birača HNS, kao moderna politička stranka, sažima svoj program djelovanja u kulturi u sljedeća nastojanja:

1. Usmjeravati programe rada gradskih ustanova tako da europska kultura postane kriterij standarda življenja, dajući prednost djelovanju u kontinuitetu umjesto jednokratno senzacionalističkog nastupanja u kulturi;

2. Otvoriti prostor propitivanja aktualnih dosega europske kulturne scene i njihove afirmacije pred velikogoričkom kulturnom javnosti kako bi se uspostavili modeli moguće identifikacije sa širim osobito srednjeeuropskim kulturnim krugom;

3. Osnažiti kulturno-umjetnički amaterizam kako bi iz prostora njegovanja i razvijanja folklora iskoračio i na polja promicanja ostalih oblika kulturno-umjetničkoga stvaranja;

4. Tako formulirana kulturna politika je  važna  za uspostavu kvalitete življenja svih stanovnika, a prirodna i kulturna baština su  resursi na kojima će Turopolje graditi budući kontinentalni turizam.

5. Zauzimanjem za povrat oduzete zemlje Plemenitoj opčini turopoljskoj i urbarskim zemljišnim zajednicama HNS će stvarati pretpostavke da se osnaži matrica tradicijske kulture i nastojati da došljačko stanovništvo turopoljsku tradicijsku kulturu može doživjeti i prihvatiti kao svoju stečevinu.

Država je onesposobila mjesnu samoupravu

U općoj i bolesnoj centralizaciji svega i svačega, početkom devedesetih godina u Hrvatskoj je naprasno dokinut sustav mjesnih zajednica. Time je mjesna samouprava, kao prvi stupanj građanske samouprave bila posve izbrisana iz političkoga sustava Republike Hrvatske, a njene su ovlasti automatizmom prenesene tadašnjim općinama. Građani su preko noći izgubili pravo neposrednoga odlučivanja o nizu izrazito bitnih pitanja komunalnoga razvoja i poboljšanja uvjeta života u mjestu u kojemu žive. Sredstva prikupljena na područjima jedinica lokalne samouprave su centralizirana, stalno je povećavan udio koji se uplaćuje u državni proračun, ukinut je institut samodoprinosa, a nestao je i institut zbora građana, koji je do tada imao ne samo opću skupštinsku nego i kontrolnu funkciju nad izabranim vijećima. Na taj je način, a sve pod parolom „dokidanja socijalističkih institucija“ i izlikom „uvođenja demokracije“ (a zapravo, što bi dr. Vesna Pusić rekla – uvođenja demokrature) zapravo bio dokinut jedan od najvažnijih oblika građanske samouprave.

Kakve su bile posljedice toga poteza? Prije svega veliki broj aktivnih i stranački neopredijeljenih građana koji su smisao svoga djelovanja za opće dobro pronalazili u lokalnim, odnosno mjesnim okvirima potpuno se pasivizirao, bitno slabeći kapacitete društvenoga kapitala. Ulogu inicijatora i glasnogovornika interesa građana nerijetko su počeli preuzimati čelnici ogranka najjače političke stranke u mjestu, uglavnom odbijajući ili onemogućavajući one koji su imali drugačija politička opredjeljenja ili se nisu željeli priklanjati nekoj od političkih stranaka. Daljnja posljedica toga bilo je i zamiranje društvenoga života u naseljima. Nezanemariv broj sportskih klubova, kulturnih društava, ženskih, omladinskih i umirovljeničkih organizacija prestao je funkcionirati, društveni domovi su zapušteni, a vlasništvo (ali ne i brigu) nad njima preuzele su jedinice lokalne samouprave.

Kasnijim zakonskim intervencijama sustav mjesne samouprave formalno je vraćen u život ali u posve drugoj formi, bez sadržaja i gotovo bez ikakvih ovlasti, raspoloživih sredstava i funkcionalne pravne osobnosti. Političke elite općina i gradova su atomizirale mjesnu samoupravu na način da su bivše mjesne zajednice (koje su u manjemu broju slučajeva postale općinama) podijeljene na više malih mjesnih odbora, nerijetko prema kriterijima političkih preferenci i na način koji je građane razdvajao i onemogućavao im da zajedničkim naporima više naselja izbore neko pravo ili ostvare neki razvojni projekt od zajedničkoga interesa. I ne samo to. U Hrvatskoj ima još mnogo općina i gradova koji do danas nisu uopće proveli izbore za vijeća mjesne samouprave pa ona postoji samo i isključivo kao mrtvo slovo na papiru. Izbori članova vijeća mjesne samouprave preko stranačkih lista, tamo gdje su uopće i provedeni, dodatno su oslabili ideju mjesne samouprave jer je strančarenje postalo kriterij javnoga angažmana. Vijeće mjesnoga odbora praktički ne odgovara nikome, a njegov izbor je nerijetko tek dio političkoga folklora, putem kojega općinske i gradske političke elite odmjeravaju snagu bez jasnih vizija razvojnih potreba. Stavljanje na izborne liste pa onda i izbor u vijeće mnogi vijećnici shvaćaju neobveznim pa se onda niti ne odzivaju na sastanke, osobito ako njihova stranka ne dominira. Budući da je njihov mandat neopoziv to prečesto dovodi do paralize pa se neka vijeća niti ne sastaju. Građani između dvaju izbora, dakle pune četiri godine, nemaju nikakvu kontrolnu funkciju, a zbor građana posve je neobvezujući institut  koji više nema obilježja opće skupštine nego tek konzultativnu funkciju.

Građani se s pravom pitaju kakvoga smisla ima takav sustav mjesne samouprave ako između izbora ne mogu odlučivati o ničemu, ako izabrani predstavnici ne polažu račune za svoj (ne)rad njima nego političkim strankama, ako mjesni odbori nemaju nikakva izvorna financijska sredstva za lokalne projekte nego u potpunosti ovise o gradskim ili općinskim odlukama i ako im je oduzeto vlasništvo nad imovinom koju su uglavnom sami stvarali dobrovoljnim prilozima i vlastitim radom. Zbog te vrste rezigniranosti nerijetko se događa da na mjesne izbore izlazi tek desetak posto građana i to uglavnom onih koje „discipliniraju“ političke stranke. Ta rezignacija se reflektira i na negativan odnos građana prema politici u cjelini. Naravno, ima i izuzetaka (koji uglavnom potvrđuju pravilo), gdje se lokalni aktivisti uspijevaju organizirati, ući u vijeća, nerijetko putem nezavisnih lista, i različitim načinima osigurati dio općinskih ili gradskih proračunskih sredstava potrebnih za pojedine manje projekte.

Nedavnim izmjenama propisa o lokalnoj samoupravi uveden je status velikih gradova i županijskih sjedišta, koji je. preuzeo dio funkcija od županijskih i državnih ureda te je uveden sustav koji je od 2009. godine omogućio neposredan izbor načelnika općine, gradonačelnika i župana, u kojemu je predviđena i mogućnost stanovite kontrole izabranih putem referenduma. Svega toga na razini mjesne samouprave nema ni u tragovima. Ona i dalje ostaje formalna, bez stvarnoga utjecaja i o tom problemu se ne izjašnjava ni jedna politička stranka osim HNS-a.

Sustav riznice, kojega svim gradovima i općinama nalažu već važeći propisi, ukinut će žiro-račune i onim mjesnim odborima koji su ih do sada imali. Ruralna i prigradska naselja, uglavnom nezadovoljavajućega komunalnoga standarda, vape za sredstvima za izgradnju i održavanje cesta, vodovodne, kanalizacijske i plinske mreže, dječjih vrtića, javne rasvjete, zelenih površina, dječjih i sportskih igrališta, društvenih domova itd. Zato se pod konac godine u pripremama općinskih i gradskih proračuna u nekim sredinama vodi nesmiljeno i nelojalno nadmetanje tko će za svoje naselje ili ulicu dobiti više, tko će svoj problem prikazati važnijim, bez mnogo obzira prema potrebama ukupnoga prostora i ljudi koji na njemu žive. A sve zbog toga jer je svima posve nedovoljno ono što mogu dobiti. Od 100 kuna prikupljenih porezima i prirezima u Hrvatskoj, čak 92 završe u državnome proračunu, oko 4 ostaju u Zagrebu a one bijedne 4 se dijele na 560 općina, gradova i županija. U takvom karikaturalno centraliziranom sustavu nemoguće je ostvariti politiku uravnoteženoga razvoja države niti razvijati demokratske institucije. Štoviše, on je posve oprečan standardima Europske unije koja, prema načelu subsidijarnosti, većinu problema nastoji riješiti na razini na kojoj i nastaju. To dalje znači da je decentralizacija ovlasti i sredstava u EU uobičajena praksa, u kojoj središnja država zadržava 60 do 70 posto javnih prihoda (federacije poput Njemačke, Austrije još i manje), a ostatak se prepušta regionalnoj, lokalnoj i mjesnoj samoupravi.

Nije li vrijeme da se dobro zamislimo u kakvoj državi zapravo želimo živjeti? Držim da je vrijeme da vlada naruči, a stručnjaci načine ozbiljnu i statistički fundiranu znanstvenu studiju ovoga problema te da se na tragu naših i tuđih iskustava pripremi i provede korjenita reforma sustava lokalne i mjesne samouprave. Zapravo, krajnji je čas.